Srebro sa vrha Svijeta - Pogled iz ugla Enesa

Svijetsko prvenstvo Mongolija 2015.

Kategorija slobodni let F1A – iz Enesovog ugla.

Izmaklo prvo mjesto za dužinu uške !?

Jasminka i ja stigli smo dva dana ranije na ovu najveću i najozbiljniju smotru zaljubljenika aero-modelarstva. Prvi dan tehnički pregled modela i svečano otvaranje. Drugi dan smo proveli na livadi čekajući da se vrijeme malo stabilizira za zvanični trening ali ništa, bivalo lošije pa onda još gore . Jak vjetar smjenivao se sa kišom i takočitav dan, prijeteći niski oblaci zaklanjali su pogled pa nismo bili svjesni beskraja livade.

Sutra dan imali smo mogućnost da je lično premjerimo koracima. Uporno smo čekali, nadali se i malo se razvedrilo pred sami zalazak sunca. Svaki model je pumpao što je ukazivalo da je vazduh nešto drugačiji, rjeđi (nadmorska visina oko 1.300 metara ).

Prvi turnus je bio zakazan za 7:00 ujutro i tako je bilo. Vrlo niska temperatura, prijeteći oblaci bez daška vjetra učinilo je za mnoge prvi start nedostižan. Od drugog starta pa do kraja izmjenjalo se sve moguće vrijeme kao da nas je neko testirao jesmo li spremni za ovakvo nešto. Prvo neka izmaglica sa nadolazećom kišom, pa vjetar, turbulencija, uski stubovi, pa nikakvih stubova pa onda oni ogromni što odnesu model na kraj livade a livadi nigdje kraja..........pa vjetar na momente jači od limita.

Sedam turnusa prošao sam prilično nervozno uz dosta taktiziranja, mjenjao sam tri modela pokušavajući udovoljiti vremenskim uslovima. Pored vremena situaciju su komplicirali i tri sistema kuka koje sam koristio pa i najmanje odstupanje od rutine bilo bi kobno u otkačinjanju. Bio je i jedan kritičan let kad sam otkačio na preko 100 m, zatim u sljedećih 60 sekundi otišao na još stotinu da bi do kraja leta sišao na svega par metara.

U Fly-off ušao sam staložen izačuđujuće miran, valjda što sam razmišljao da ima nekih desetak modelara (svijetska elita) koji svake godine dođu u februaru na Lost Hills i redovno me pobjede. Vidio sam sebe negdje između 10 i 15 mjesta smatrajući da će se USA scenario ponoviti i u Mongoliji.

Ljepota free flight-a je između ostalog u tome sto nema dežurnih pobjednika i nije unaprijed gotovo dok se takmičenje ne završi. U puno slučajeva ne pobjeđuje najbolja tehnika nego nešto drugo. Prvi turnus fly-off na 5 minuta prilično lako sam napravio sa LDA (velika visina otkačinjanja i još uvijek termika). Model je otišao preko 5 km tako da sam se vratio bukvalno pred početak drugog fly-offa. Isti je ubrzo otkazan zbog prejakog vjetra za sutra ujutro.

Tokom noći sam se "roštiljao" u krevetu ali na početku starta opet ona hladnoća i mirnoća dali su mi priliku da letim i uživam. U jutarnjem fly-offu obično flaperi ili LDA modeli daju više šanse za pobjedu zbog visina otkačinjanja . Letio sam sa LDA. Startno mjesto # 8, malo sam sačekao da se ne zapetljam, odvojio se od glavnine u pravcu kampa. Već nakon nekoliko okreta otkačio sam sa odličnom visinom i fantastičnim poravnanjem. Model je bio visoko, držao dobro visinu i u velikim krugovima išao je prema startnoj liniji. Bio sam vec oko 3,5 minuta u zraku sa nekih 55-60 m visine, pomislio sam da nebi trebalo biti loše.

U međuvremenu 3-4 modela su otkačena u blizini. Drugi su još pokušavali "mahati" na suprotnoj strani. Imao sam vremena uživati u pogledu. Ugledao sam Stefana R. (Njemacka) kako pravi brzi zaokret na sajli što je značilo da ide u praćkanje. Pomislio sam: bas sam na pravom mjestu da prisustvujem spektakularnom otkačinjanju njegovog novog karbonca. Uvijek te dvije tri sekunde zoom-a i bunt-a su fascinantne.

A onda drama. Gledao sam stravu i užas, najstrašniju noćnu moru ikada. Moj model je dolazio na liniju negovog otkačinjanja i upravo tada kad se njegov model propinjao i grabio gore u svoj svojoj snazi i brzini na nekih 55-60 metara, prošao kroz moju jedrilicu, otkinuo ušku i dio centroplana. Ostalo se skršilo padom na zemlju. U tom trenutku se začuo glas sa razglasa saopštavajući da je ostalo tri minute do kraja flay-off turnusa. Ne znam da li me je to povratilo iz šoka ili ne. Bio sam opet hladan i pribran (kasnije sam se čudio jer sam temperamentan, čudio sam se kako da nisam otišao Stefanu i počastio ga sa par sočnih psovki.............) Nisam, učinio sam to kasnije.

Nafaka ili nešto drugo ali sve se odigralo nedaleko od startnog mjesta #8 gdje sam imao drugi model spreman i rezervnu sajlu i gdje me je čekao moj vjerni i pouzdani pratioc Jasminka. Zakačio, poletio, okrenuo 3-4 puta, osjetio nešto, balon ili nalet vjetra ko zna. Nije bilo vremena istraživati, centrirati . Otkačio sam sa superiornim ravnanjem i solidnom visinom, moj long M&K. 10-15 sekundi kasnije ispaljena raketa označila je kraj fly-offa.

Sve poslije je istorija. Osjećanja pri dizanju BiH zastave na proglašenju se ne mogu opisati, to se može samo doživjeti!

P.S Želio bih da ovaj moj uspjeh i članak budu motivacija nekom za nesto slično jer može se, ništa nije nedostižno.

Enes Pečenković